venevidi salu na stranu.. molio bih vas da mi objasnite kada cinjenice i dokazi postaju istiniti za mene??, tj. kad se integriraju u moje ultimativno JA??(vjerojatno se to dogadja kada se one poklope sa mojim dosadasnji uvjerenjima) fakat me to muci ;((( i nije mi jasno u kojem trenutku se to desava+-.. ocito ja to ne biram svojevoljno nego moj JA(ili logika) kaze evo ti sad na!! sad ces vjerovat da ne mozes hodat kroz zidove i ja sad ne mogu hodat kroz zidove
(a sto kada to vjerovanje pobijemo nekim novim cinjenicama i onda se istina promijeni, dal postoji vise vrsta istina.. nepobitne, pobojne??) i dal sam se ja rodio s nekim nepobitnim znanjem ili ne! ovo nije sarkazam!
U odgovoru na post prije vašeg navoda: Mislim, dakle postojim, ili točnije "Saznajem, dakle postojim" (cogito ergo sum). Mislim da je upravo ova izreka bit vašeg razmišljanja/problema: na koji način možemo dokazati da postojimo, tj. da npr. ne sanjamo sve ovo? Što nas razlikuje od nestvarnih likova iz snova, filmova ili igrica? Jedina stvar za koju za sebe mogu tvrditi jeste da mislim. Ostalo moguće sanjam (moguće je da sanjam da jedem, da sanjam da hodam, da sanjam da sada pišem na kompjuteru...), ali budući da sada razgovaramo o npr. ovoj temi i pokušavamo doći do zaključka, mislim. To ne znaci da su moji zaključci točni i ispravni, ali budući da se razmišljam, moguće je čak i da sanjam ili sam u nekoj (fiktivnoj) dimenziji, ali zbog samog tog razmišljanja i postojim. Postoji nekoliko modernijih teorija od Descartove o ovome (ako drvo u pustinji padne, a ne postoji nitko u blizini da to čuje, postoji li onda zvuk? ili kako je rekao jedan : ako dva muškarca razgovaraju u pustinji, a njihove žene nisu u blizini, jesu li oni još uvijek u krivu?).
Po meni postoje dvije vrste znanja: svakodnevno znanje i naučno znanje. Svakodnevno znanje je intuitivno i stvoreno je na temelju iskustva: ako ispustimo kamen iz ruke, on će pasti na zemlju. To znamo budući da svaki put kada smo to napravili, kamen je pao na zemlju, bez iznimke. U principu nam se čini nemoguće da bi svakodnevno znanje moglo biti u krivu. Međutim, to je vrlo jednostavno moguće. Prije su ljudi mislili da sunce izlazi i zalazi i da se kreće oko zemlje, dok sada znamo da je upravo obrnuto točno. Naučno znanje se osniva na teoriji koja objašnjava određeni facet prirode, o tome izvodi zakone, a o svemu tome i ima dokaze kroz eksperimente ili matematiku, i na kraju može sa sigurnošću predvidjeti buduće događaje. Najveći stupanj dokazanosti je u matematici (1+1 je uvijek 2 i ništa drugo), zatim fizika i tako dalje sve do psihologije. Psihologija je nauka koja je u empirijskom pogledu najmanje dokaziva: postoje različite struje u psihologiji koje su ponekad kontradiktorne, ali ipak su u mogućnosti predvidjeti određene stvari za određene ljude (recimo: većina ljudi će biti traumatizirana ružnim iskustvom, ali ne svi ljudi). Po meni (slobodno me ispravite ako nisam u pravu) nakon psihologije nema više niti jednog pouzdanog izvora znanja: religijska, mistična učenja, horoskopi… su toliko različita učenja, interno i međusobno kontradiktorna i bez dokaza (osim subjektivnih „dokaza“: osjećam, znam, mislim, vjerujem) da ih se ne može prihvatiti izvorom znanja. Naučnik bi vam pokazao da npr. kamen pada na zemlju zbog drugog zakona termodinamike po kojem će objekt s većom energijom (potencijalna tj. kinetička energija u momentu ispuštanja kamena iz ruke) težiti prelasku u niže energetsko stanje, tj. doći će do slijedeće brane. Kamen koji leži na tlu ima još uvijek potencijalnu energiju jer ga gravitacija vuče prema središtu zemlje i ukoliko bi se zemlja ispod njega otvorila, on će nastaviti svoj prelazak u niže energetsko stanje. Ovo nikada ne može teći u obrnutom smjeru, tj. energija uvijek teče s veće na nižu, a nikada s niže na veću (tava u kojoj pržite jaje će odavati toplinu u okolinu koja je hladnija, a nikada se neće još više zagrijavati).
Mislim da se činjenice i dokazi u naučnom smislu ne mijenjaju u užem smislu riječi, nego se mijenjaju u kontekstu našeg znanja: vi ne možete prolaziti kroz zidove jer vas u tome sprječava zakon njutonijanske fizike (međutim, stvari se u kvantum fizici kompliciraju i mnoge „nemoguće“ stvari postaju moguće - zakoni kvantum fizike su potpuno drugačiji od svijeta kojeg mi doživljavamo, što je zapravo baš cool i zanimljivo).
Nym: mislim da nemate ultimativno ja. Svako ja se stalno mijenja (to su zapravo još stari grci (u)tvrdili). Ako sada pređem preko ovog potoka, kada ga drugi put budem prešao, niti on, niti ja više nećemo biti isti. Ultimativno ja mi zvuči kao nešto nepromjenjivo, što je tipična oznaka starih ljudi i ljudi koji su 100% ubijeđeni u ispravnost svojih misli i koji više nisu u stanju misliti kreativno i fleksibilno. Ukoliko vi mislite da je kivi žute boje, a ja vam dokažem da je zelene boje, promijenio sam vas. A ako dozvolite da vas moji argumenti promijene, znači da ste na putu gdje je sam put važniji od destinacije. Zapravo je destinacija sve dalja, što je put duži. Nauka stalno otvara nova pitanja: svaki dobar odgovor postavlja deset novih pitanja. Upravo zbog toga je i došlo do eksplozije znanja u zadnjih sto-dvjesto godina. Jednostavni odgovori su zadovoljavajući (ultimativnim osobama). Bog je stvorio čovjeka i gotovo. Kompleksni odgovori zahtijevaju nove odgovore na iduća pitanja. Nauka je zapravo toliko zanimljiva jer nudi nesagledive dubine i širine koje niti jedna religija ne može pružiti. Razumijem da se bojite prihvatiti tezu A kao istinu jer se bojite da će netko sutra dokazati da je ona neistinita. Upravo je u ovom snaga nauke: nauka dokazuje da je teza A zaista točna, a ne samo moje ili nečije mišljenje (ili intuitivno znanje) i na temelju tog dokaza sam spreman prihvatiti tezu A ako istinitu. Također mislim da se neke fundamentalne istine neće mijenjati. Fizički zakoni, zakoni termodinamike… su već mnogo puta bili provjeravani i svaki put potvrđeni. Tko bi dokazao da drugi zakon termodinamike nije točan, osvojio bi Nobelovu nagradu preko noći i postao slavan i bogat. Mislim da se promjene "istinitosti" teze dešavaju u znanstvenim disciplinama koje koriste nematematičke dokaze: lijek A djeluje, a nakon pet godina se vidi da je opasan (npr. Softanon bebe). U ovom konkretnom slučaju taj lijek nije bio ispitan na škodljivost prema fetusima jer je naravno neetički provoditi eksperimente na fetusima, ali tu se naravno ne radi o tome da je nauka nešto krivo prikazala nego da lijek nije bio dovoljno ispitan. Mislim da je promjena istinitosti teze iz "točna" u "lažna" vrlo zdrava (iako naravno može imati velike posljedice) jer dozvoljava nam da promijenimo mišljenje na osnovu dokaza.
U vezi pitanja jeste li se rodili s nepobitnim znanjem: niste. Rodili ste se s mogućnosti da razvijete više mentalne funkcije od kojih je naravno najvažnije apstraktno razmišljanje. Djeca koja su imali tu nesreću da odrastu u potpunoj izolaciji (koga zanima
http://en.wikipedia.org/wiki/Feral_child) imaju zakržljalije mozgove od djece koja su odrasla u normalnoj okolini, naročito u korteksu i dijelovima koji su odgovorni za više mentalne funkcije. Da kažem ovako: rođeni smo s hardware u kojeg okolina (roditelji, prijatelji, škola) učitava software.
Činjenice postaju dio vas kada ih vi prihvatite: mi svi imamo intuitivna znanja na temelju kojih prihvaćamo činjenice. Znači, iskustvo nas uči da će kamen pasti na zemlju, ali moramo biti oprezni da ne bi napravili grešku i vjerovali „da se sunce okreće oko zemlje“, što je zapravo vrlo razumljiva greška koju su naši preci radili. Tu znači nastupa nauka koja objašnjava svijet u dubinu i širinu i stalno postavlja nova pitanja. Da nije bilo nauke, znatiželjnici bi i dan danas završavali na lomači. Zamislite kako je bilo anatomima i patolozima iz 16tog i sličnih stoljeća (kao Vezalijus) koji su morali krasti leševe s groblja da bi nas naučili ono što danas svi znamo. Znanje se također taloži na znanje: što više znate – iako imate osjećaj da sve manje znate jer vam se otvaraju nova pitanja – tim više tražite i nove odgovore. Stvar je jedino u tome da ste otvoreni za nova saznanja koja se protive vašem prethodnom (intuitivnom) znanju. Mi imamo sreće da živimo u vrijeme kada je nauka odgovorila na mnogo fundamentalnih pitanja sa sigurnošću, tako da više ne moramo bacati kamenje s krivog tornja u Pisi da bi utvrdili osnovne zakone mehanike. Doduše, po meni sam se ja još uvijek prerano rodio i volio bih da sam se rodio za jedno 100-200 godina... Možda bi mi onda moj kompjuter konačno radio bez da šteka...
O tome na koji se točno način prikupljeno znanje izražava kao vlastito znanje: mislim da postoje dva načina:1) ako čitate neku knjigu u kojoj nalazite dobre odgovore, možete te odgovore odmah prihvatiti i 2) znanje koje morate „provariti“, koje skupljate vremenom i koje vam jedan dan „skoči u lice“ (kažu da je mnogo poznatih naučnika imalo ovo iskustvo: nakon što bi intenzivno radili na nekom problemu, napravili bi pauzu i radili nešto drugo (išli na put ili tako nešto) i u momentu kada su se tome najmanje nadali bi im rješenje došlo samo od sebe. Ako je vjerovati Freudu, njihova podsvijest se bavila tim problemom i u momentu kada je bila gotova, poslala ga je u svijest. Ako je vjerovati Freudu.
Mislim također da imate hvale vrijednu želju za znanjem i da to možete postići čitanjem dobrih knjiga. Ako vam smijem predložiti dobru knjigu, uzmite A Short History of Nearly Everything pisca koji se zove Bill Bryson. On je jako smiješan tip koji na jednostavan način objašnjava mnogo toga i u čijoj ćete knjizi sigurno uživati, iako je ogromna (500 stranica) – zapravo će vam biti žao što je gotova. Preporučio bih vam da ga sigurno čitate na engleskom (zapravo ne znam je li Bryson preveden na hrvatski) jer je toliko smiješan da se dio sigurno gubi u prijevodu.
P.S. Nebo je plavo/crveno zbog difuzije svjetla u atmosferi, ne zbog odsjaja.
Anketa
